Džamije (ar. mesdžid, pl. el-mesadžid) se u Allahovoj Knjizi spominju uvijek u vezi sa imenom Božijim: Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju (Et-Tevbe, 17); Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju (Et-Tevbe, 18); a da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime (El-Hadždž, 40); Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome (El-Džinn, 18), što na najbolji način ukazuje na počast i vrijednost koju imaju kod Uzvišenog Allaha. Kao Allahu najdraža mjesta, kao ustanove koje imaju za svrhu ostvarivanje čovjekovog susreta sa duhovnom zbiljnošću kroz različite vidove ibadeta, kao institucije koje predstavljaju centralno mjesto okupljanja zajednice muslimana – džemata i njenog duhovno-vjerskog, odgojno-obrazovnog i kulturnog uzdizanja, džamije nesumnjivo predstavljaju nezaobilaznu sastavnicu egzistencije svakog praktičnog vjernika. Šerijat, kao kodeks vjerskih, pravnih i moralnih normi koje svoje izvorište imaju u vahju – Božanskom otkrovenju, sadrži odgovarajuće norme i propise koji se odnose na džamije, aktivnosti koje se sprovode unutar njih i obrasce ponašanja kojih se vjernici imaju pridržavati u vezi sa džamijama. Predmet ovog rada jeste koncizna i pregledna analiza tih propisa čiju praktičnu vrijednost nalazimo u činjenici da svaki musliman i muslimanka koji dolaze u džamiju imaju potrebu i dužnost da poznaju šerijatske propise o džamiji i džematu i odgovarajući kodeks ponašanja u njoj te da ih se pridržavaju u svome životu.