Namaz u džematu

Pravna kvalifikacija obavljanja namaza u džematu

Osnovna aktivnost u džamiji jeste zajedničko obavljanje namaza. Islamski pravnici su iznijeli različite pravne kvalifikacije zajedničkog (skupnog) obavljanja namaza. Hanefijski pravnici smatraju da je to pritvrđena praksa Allahovog Poslanika, s.a.v.s. (es-sunnetu-l-mu’ekkede) koja, inače, obuhvata djela i postupke koje je on redovno izvršavao, ostavljajući ih samo u rijetkim situacijama. Malikijski i hanbelijski pravnici smatraju da je obavljanje namaza u džematu pojedinačna obaveza (fard ‘ajn) svakog punoljetnog i mentalno zdravog muslimana, slično kao i šafijski pravnici. Dakle, prema hanefijskom mezhebu, ako se dvije osobe zajedno nađu i svaka od njih samostalno obavi namaz, on je ispravan, ali su griješni zbog toga što su propustili namaz u džematu.[10] Allahov Poslanik, s.a.v.s. ukazuje na to da je vrijednost namaza u džematu dvadeset i sedam puta veća od pojedinačno obavljenog namaza. Štaviše, postoje namazi koji se mogu obaviti samo u džematu, kao što su džuma i bajram-namaz.

Islamski pravnici navode određene situacije u kojima je opravdano izostavljanje namaza u džematu:

Ovome treba dodati i situaciju u kojoj čovjek nije u mogućnosti napustiti radno mjesto i obaviti namaz u džamiji. 

Ezan – poziv na namaz

Riječ ezan jezički znači: oglas. Terminološki se može odrediti kao oglas o namaskom vremenu određenim riječima.[12]

Ezan je propisan nakon hidžre, kada su muslimani stvorili uvjete da se slobodno okupljaju radi zajedničkog obavljanja namaza. Tada se javilo pitanje o načinu njegovog oglašavanja. Izneseni su različiti prijedlozi, ali je prevagnuo onaj da to bude ljudski glas. Tekst ezana došao je u snu dvojici ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ‘Abdullahu b. Zejdu i Omeru b. el-Hattabu, r.a.

Ezan je sunnet kod dnevnih namaza za muškarce, dok je za žene pokuđen (mekruh). Ezan se ne uči kod obavljanja bajram-namaza, vitr-namaza, dženaze-namaza i nafila. Ezan se, inače, uči bez obzira da li se namaz obavlja u svom mjestu ili na putu, pojedinačno ili u džematu, na vrijeme ili se isti naklanjava.[13] No, ukoliko se namaz obavlja u svojoj kući, ezan se može izostaviti.

Za vrijeme učenja ezana, treba prekinuti sa govorom, makar to bilo i učenje Kur’ana, bez obzira da li se zateklo u džamiji, kod kuće ili na nekom drugom mjestu. Pri tome treba slušati riječi ezana i ponavljati ih. Kada mujezin kaže: hajje ‘ale-s-salah (hajde na namaz) i hajje ‘ale-l-felah (hajde na spas), slušalac će kazati: la havle ve la kuvvete illa billah (nema snage ni moći bez Allaha). Kada čuje na sabahskom ezanu mujezinove riječi: es-salatu hajrun mine-n-nevm (namaz je bolji od spavanja), kazat će: sadekte ve bererte ve bi-l-hakki natakte (istinu si rekao, dobro učinio i istinu zborio). Omer b. el-Hattab, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao da će onaj ko iskrenim srcem bude ponavljao riječi ezana ući u džennet.[14]

Nakon ezana uče se salavat na Allahovog Poslanika, s.a.v.s. i dova čiji tekst od Poslanika prenosi Džabir b. ‘Abdullah: Allahumme Rabbe hazihi-d-da’veti-t-tammeh, ve-s-salati-l-ka’imeh, ati Muhammedeni-l-vesilete ve-l-fadileh, veb’ashu mekamen mahmudenillezi ve’adteh. Inneke la tuhlifu-l-mi’ad (O Allahu, Gospodaru moj, učini ovu dovu potpunom i namaz koji ću obaviti, daj Muhammedu vesilu (počasno mjesto u Džennetu) i prednost, i spremi mu hvale vrijedno boravište koje si mu obećao. Ti, doista, ne iznevjeravaš obećanja).[15]

 Uvjeti za formiranje džemata

Džemat kod dnevnih namaza mogu sačinjavati svega dvije osobe od kojih će jedna predvoditi namaz. Na džuma-namazu, pored imama, potrebne su još barem tri osobe, a ako su uz imama dvije ili jedna osoba, klanjat će podne-namaz, ali ne i džumu.

Kada dvije osobe klanjaju namaz u džematu, imam će postaviti lice koje klanja sa njim sa svoje desne strane. Ukoliko džemat, pored imama, sačinjavaju još dvije osobe, one mogu stati sa imamove lijeve i desne strane ili, pak, iza imama.

Nije preporučeno da žene same formiraju džemat, ali ukoliko to učine, namaz će biti ispravan. Pri tome će žena koja predvodi namaz klanjati u prvom safu zajedno sa ostalim ženama, odnosno neće stajati naprijed (kao imam muškarac). Da žene mogu samostalno formirati džemat, premda je to pokuđeno, razumije se iz predaje od h. A’iše, r.a., supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s.[16]

 

2.1.4. Uvjeti za imama

Da bi neko bio imam, tj. onaj koji predvodi ljude u namazu, mora ispuniti slijedeće osnovne uvjete:

  1.  pripadnost islamu
  2.  punoljetstvo
  3.  muški spol (ukoliko u džematu ima muških lica).

Pored navedenih općih uvjeta, napomenut ćemo da lice bez isprike ne može klanjati za osobom sa isprikom (sahibi uzur)[17], dok osoba sa isprikom može predvoditi namaz drugoj osobi koja ima ispriku iste vrste.[18]

Na osnovu uputa sadržanih u Sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., islamski pravnici su ustanovili kriterije na osnovu kojih se bira osoba koja će predvoditi namaz u džematu:

  1. a)   Među ljudima približne učenosti dat će se prednost onome koji najbolje poznaje Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., računajući da će dotična osoba klanjati namaz onako kako je to činio sam Poslanik i tražio od drugih da se u tome ugledaju na njega.
  2. b)   Slijedeći po rangu je onaj koji najbolje zna učiti Kur’an i koji zna najviše iz Kur’ana napamet, što znači da se prednost daje hafizu Kur’ana.
  3. c)   Naredni kriterij jeste pobožnost, a razlog tome je što imam ima zadaću da podučava i savjetuje ljude tako da je za očekivati da se postupci pobožnije osobe više podudaraju sa njenim riječima.
  4. d)   Među ljudima pribižno istih intelektualnih i moralnih vrlina prednost se daje starijoj osobi.
  5. e)   I konačno, peti kriterij jeste lijep ahlak i ponašanje.[19]

Ovdje je potrebno napomenuti da se namaz može klanjati i za imamom griješnikom (ukoliko se radi o malim grijesima). Takav namaz je ispravan, a sam imam snosi posljedice svojih eventualnih grijeha, odnosno nepoštivanja izvjesnih islamskih propisa.

2.1.5. Formiranje safova

Po dolasku u džamiju radi obavljanja namaza u džematu vjernici moraju naročito povesti računa o formiranju safova (redova). Pri tome muškarci trebaju nastojati da klanjaju u prvim safovima ukoliko je to moguće, budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. to preporučio. Vrijednost prednjeg safa jasno je istaknuta u slijdećem hadisu: Kada bi ljudi znali kakve su vrijednosti u pozivu na namaz i u prvome saffu, oni bi – kad to ne bi mogli postići na drugi način osim bacanja kocke – bacali kocku za to. Isto tako, kada bi znali kakva je vrijednost poraniti na namaz, zasigurno bi se utrkivali u tome.[20]

Naši ljudi često griješe u džamijama kod formiranja safova. Pravilo je da se saf (red klanjača) formira od sredine, a ne počevši od desne strane. Dakle, prva osoba koja pristiže staje u sredinu, slijedeća s njegove desne strane, naredna s njegove lijeve strane i tako redom.

Safovi u namazu moraju biti popunjeni i poravnati. Popunjen saf znači red klanjača u kome nema praznog mjesta, tako da se međusobno dodiruju ramenima, a poravnat saf znači red klanjača u kome vrhovi njihovih nožnih prstiju stoje u jednoj liniji. Po mišljenju Ebu Hanife ravnanje i popunjavanje safova je sunnet, što je stanovište i Malika i Šafije. No, ima pravnika koji smatraju da je ravnanje i popunjavanje safova fard, odnosno vadžib. Pravilnim redanjem safova, namazu se daje vanjski sklad i ljepota. Ispravno formirani safovi odaju sliku kompaktnog i disciplinovanog džemata, dok neuredni safovi predstavljaju odraz aljkavog i nemarnog džemata. Naši ljudi često oklijevaju da poslušaju uputu imama te da popune i poravnaju safove, pod izgovorom da “nema potrebe da se tiskaju kad ima prostora u džamiji”. No, imami ne trebaju posustati u upozoravanju na važnost pravilnog formiranja safova i insistiranju da muktedije to i urade prije nego što tekbirom otpočnu klanjanje namaza. Oni trebaju imati na umu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. stalno upozoravao ashabe na ravnanje i popunjavanje safova kao vid upotpunjavanja namaza. S druge strane, muktedije trebaju imati na umu da je Poslanik, s.a.v.s. upozorio da Allah, dž.š. zapostavlja i unazađuje one ljude koji odugovlače i oklijevaju sa popunjavanjem safa. Ukoliko se, nakon donošenja tekbira i vezivanja ruku, ukaže prazno mjesto u safu koji se nalazi ispred, klanjač koji stoji iza tog mjesta napravit će korak naprijed i popuniti prazno mjesto bez odvezivanja ruku i prekidanja namaza.

 

2.1.6. Pristupanje džematu i slijeđenje imama

Lice koje klanja za imamom u džematu naziva se muktedi (muktedija). On je dužan da u namazu slijedi imama. Od Enesa b. Malika, r.a. se prenosi da je Muhammed, s.a.v.s. rekao: Imam predvodi namaz i treba ga slijediti. Kada izgovori tekbir, izgovorite ga i vi, kada učini sedždu, i vi je učinite, kada ustane, ustanite i vi, a kada izgovori: “Semi’allahu li men hamideh”, vi recite: “Rabbena ve leke-l-hamd”. Ako imam klanja sjedeći, tako klanjajte i vi![21] Muktedija će u namazu učiti sve što uči i imam, izuzev fatihe i sura na kijamu (stajanju). Nije mu dozvoljeno da čini pokrete (npr. ide na ruku’ ili se diže sa sedžde) prije imama.

Lice koje zakasni na jedan ili više rekata u džematu naziva se mesbuk. Njegovo uključivanje u namaz i dalji postupci uslovljeni su vrstom namaza i dijelom namaza u kome se nalazi imam. Tako npr. ako se zakasni na dženazu-namaz, zanijetit će se i čekati dok imam donese slijedeći tekbir, pa onda pristupiti džematu. Nakon predaje selama proučit će se ono što je propušteno. Ako se, međutim, pristupa nekom od dnevnih namaza, nijjet i tekbir se mogu učiniti momentalno i na taj način prisupiti džematu. Pravilo je da je mesbuk stigao na rekat ukoliko je pristupio džematu na stajanju (kijamu) ili pregibanju (ruku’u). Nakon što imam preda selam, mesbuk će nadoknaditi propušteni dio namaza.[22]

2.2. Ostali ibadeti

Pored zajedničkog obavljanja namaza, džamija je mjesto namijenjeno za obavljanje drugih vidova ibadeta: nafila (dobrovoljnih namaza), učenja Kur’ana i slušanja njegova učenja, zikrova, i’tikafa[23] itd.

2.3. Odgojno-obrazovne aktivnosti

Džamija je kroz historiju islama bila ne samo mjesto gdje se obavljaju namazi i ostali ibadeti, već i mjesto gdje se stiču i proširuju znanja i spoznaje, gdje se podučava i odgaja. Ona, zapravo, odražava brigu muslimana za permanentno obrazovanje o čijoj neophodnosti i važnosti se mnogo govori danas. Naime, džamija je svojim programima (mektebom, predavanjima, katedrama i dr.) omogućavala sticanje i proširivanje znanja osobama svih životnih uzrasta. U džamijama su nastali prvi muslimanski univerziteti na kojima su se izučavale i predavale kako islamske znanosti (kelam, fikh, tefsir, hadis, kira’et i dr.), tako i druga aktuelna područja znanja (lingvistika, poezija, književnost, historija, prirodne nauke itd.). Aktivnosti na polju obrazovanja i odgoja u džamiji vode porijeklo od prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. i ashaba na tom planu.

U određenim razdobljima i određenim prostorima dolazilo je do stereotipije i stagnacije u formama i sadržaju obrazovanja koje se nudilo u džamijama. Druge institucije su potisnule ulogu džamije na tom polju. Danas, kada mnogo veći procenat naših džemata sačinjava mlada populacija nego što je to bio slučaj prije rata treba raditi na obogaćivanju obrazovnih sadržaja u okviru džamija kako bi one odgovorile svojoj obrazovnoj i odgojnoj svrsi.[24] U tom smislu bilo bi korisno ostvariti saradnju između muftijstava i medžlisa sa našim kulturnim i obrazovnim institucijama i kvalitetnim predavačima i stručnjacima iz različitih naučnih oblasti kako bi se osmislili i realizirali različiti programski sadržaji.

2.4. Nedozvoljene aktivnosti u džamiji

Postoje određene aktivnosti koje nisu u službi vjerskog, kulturnog i odgojno-obrazovnog uzdizanja džemata ili, čak, predstavljaju prepreku istom te, stoga, nisu dopušteni u džamijskom prostoru.

Tako trgovina u džamiji nije dozvoljena na osnovu hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: Kada vidite nekoga ko prodaje ili kupuje u džamiji, recite mu: “Ne dao ti Allah, dž.š. da zaradiš u svom trgovanju.[25] Ona odvraća pažnju klanjača i potencijalni je izvor nesporazuma i svađa. Trgovina u sklopu zgrade džamije ili džamijskog kompleksa, a izvan samog prostora namijenjenog za obavljanje namaza dozvoljena je. Ona je u tom slučaju obično izvor prihoda za finansiranje džamije i aktivnosti unutar nje. Promocija i distribucija vjerske i obrazovne literature u džamijama, uz odobrenje imama, ne može se tretirati kao klasična trgovina i u službi je vjerskih i odgojno-obazovnih ciljeva koje džamija treba ostvarivati.

U džamiji je dozvoljeno voditi razgovor i diskusiju, ali nije dozvoljeno podizati glas, svađati se i prepirati, a pogotovo ne tući se i razračunavati međusobno, na temelju predaje Allahovog Poslanika, s.a.v.s. koju bilježi Munziri.[26]