Izgradnja džamije i mesdžida

Izgradnja džamije ili mesdžida, u vjerskom smislu, predstavlja vrijednu potvrdu čovjekovog uvjerenja u milost i nagradu Uzvišenog Allaha i brige za susret sa Njim na Danu polaganja računa za ovozemaljsko bivstvovanje i djelovanje. Ona predstavlja nadgradnju na temeljne stubove islama koje je bosanskomuslimanska tradicija uobičajila nazivati islamskim šartima. U tom smislu Uzvišeni Allah poručuje:

Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na Pravome putu.

Podizanje džamije u praktičnom smislu znači otvaranje prostora za okupljanje džemata – zajednice muslimanskih vjernika i raznoliko djelovanje na vjerskom, odgojnom, obrazovnom, kulturnom i socijalnom planu unutar te zajednice. Na kulturno-civilizacijskom planu, ono predstavlja uspostavljanje fokusne tačke identiteta muslimanskog naselja, bez obzira da li se radi o ruralnoj ili urbanoj sredini.

O važnosti podizanja džamija kao centralnih ustanova muslimanskog društva najbolje govori postupak Muhammeda, s.a.v.s. koji je, neposredno nakon hidžre (preseljenja) iz Mekke, sagradio džamiju u mjestu Kuba nedaleko od Medine, a po dolasku u samu Medinu učinio je isto.

Izgradnjom džamija postiže se dvostruka korist: na ovome i budućem svijetu. Otuda Muhammed, s.a.v.s. kaže:

Allahu su džamije najdraža mjesta.

Podsticaj podizanju džamija nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:

Ko sagradi džamiju, želeći time postići samo Allahovo zadovoljstvo, Allah će mu sagraditi sličnu u džennetu.

U drugoj predaji Poslanik, s.a.v.s. ukazuje na to da će Uzvišeni Allah podići u džennetu kuću čovjeku koji sagradi džamiju, makar toliko malenu koliko je čapljino gnijezdo. Time, zapravo, Poslanik ukazuje na to da se veličina djela mjeri prema namjeri, tako da onaj ko učestvuje u izgradnji džamije makar sa jednom ciglom, iskreno u ime Uzvišenog Allaha i zarad Njegovog zadovoljstva, može se nadati izuzetnoj nagradi na Budućem svijetu.

Važno je napomenuti da izgradnja džamije mora biti utemeljena na čistoj i iskrenoj namjeri (nijjetu) da se time postigne zadovoljstvo Uzvišenog Allaha i dobrobit zajednice muslimana. Ukoliko se džamija gradi radi unošenja razdora unutar zajednice te ukoliko je ona izraz sukoba i nesporazuma među muslimanima, ona ne može ispuniti svoju temeljnu svrhu i u tom slučaju je bolje obustaviti njeno podizanje. Ponekad se, upravo, u našim džematima dešava da se, uslijed nesporazuma i sukoba među muslimanima, nepotrebno podižu dvije džamije u jednom mjestu te se na taj način cijepa džemat a odnosi među ljudima pogoršavaju.

Kur’an osuđuje one koji grade džamije kako bi osnažili nevjerstvo ili unijeli razdor među muslimane:

A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onog koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, – sigurno će se zaklinjati: “Mi smo samo najbolje željeli” – a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci. Ti u njoj nemoj nikada molitvu obaviti! Džamija čiji su temelji, već od prvoga dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavaljaš molitvu. U njoj su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste.

Kur’an izrazito negativno kvalifikuje one koji rade na rušenju džamija i onemogućavanju obavljanja ibadeta i ostalih aktivnosti vjernika u njima:

Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!

Održavanje džamije i njenog dvorišta

Obaveza je džemata da brine o održavanju džamije i njenog dvorišta (harema) te da vodi računa o njenoj čistoći i funkcionalnosti. S obzirom na zahtjeve koje islam postavlja čovjeku u pogledu higijene, kako na nivou pojedinca, tako i na nivou zajednice, kao i značaju koji temeljna vrela islamskog načina života i islamskog svjetonazora pridaju čistoći (tuhr), jasno se može zaključiti o važnosti održavanja čistoće i urednosti u džamijama kao “Allahu najdražim mjestima” kako ih atribuira Tradicija Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U ovom kontekstu h. ‘Aiša, r.a. kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. naredio “da se podižu džamije u mahalama, da se čiste i osvježe mirisom”. Od Enesa, r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: Predočena mi je nagrada moga ummeta, čak i nagrada za prljavštinu koju bi čovjek iznio iz džamije.Ovdje se misli na neznatnu prljavštinu koju neko iznese iz džamije za što će imati nagradu kod Uzvišenog Allaha, jer to predstavlja čišćenje Allahove kuće i odstranjenje onoga što uznemirava vjernike.

Iz ovoga proizilazi da će onaj ko unese u džamiju neku prljavštinu biti odgovoran za taj postupak.