ISLAMSKA KALIGRAFIJA ( KALIGRAFIJA ARAPSKIH SLOVA) I NjENO MESTO U UMETNOSTI

Islamska kaligrafija i njemo mesto u umetnosti izaziva neprestanu pažnju umetničke publike, kako raznovrsnošću stilova vrstama slova (harf), svojom dekorativnošću, te širokom primenom od knjige ( u opštem smislu toga pojma, to jest od teksta do uveza) pa do ispisa (natpisa) nа zgradama sakralne i administrativne namene, pri tome, bez obira na primenjenu funkciju, nikada nije lišena nezaobilazne i nadsve impresivenlepote. Kaligrafija arapskog slova je islamskoj umetnosti dala najači , najoriginalniji pečat ( jer se ni jedno drugo pismo nije uspelo razviti do te mere da postane vodeća grana umetnosti) , pre svega zahvaljujući svome poreklu, ishodištu i konačno najfražem mediju, Božijoj Objavi. Sveta Knjiga muslimana,  Kuran, imala je središnju ulogu u nastanku razvitka kaligrafije. Traganje za najlepšim načinom ispisvanja reči Kurana Časnog, odnosno njegovim prevođnjem u pisanu formu, umetnici su vremenom razvili izuzetnu veštinu pisanja koja se razvila u nekoliko pravaca. Islamska kaligrafija nudi nekoliko međusobno potpuno različitih stilova, svaki drugačiji od predhodnog, od kojih svakiu ima svoja pravila i stilske karakteristike.

U predislamskom periodu arapsko pismo nije bilo toliko rašireno i popularizirano, iako je pesništo kao jedan vid umetnosti vezan za rec, bilo na visokoj razini. No, kako se u konkretnom slučaju radilo o pesništvu koje se recitovalo i i učilo napamet, bez zapisa, ono ni na koji način nije uvetovalo pismenu publiku te, uprkos zamamno vidokom stupnju estetskog, zanatskog razvojaove zasebne umetnosti, veliki do stanovništva nije bio pismen. Širenjem Islama aktualizira se pisana Reć, što doprinosi razvoju arapskog pismado te mere da postaje „ središnja, vodeća grana islamske umetnosti“. Tako grandipzan razvitak kaligrafije povukao je za sobom razvitak celog niza pratećih diciplina( umeća i veština) od iluminacije, koručenja, umetnosti knjige do ebrua i drugih primenjenih umetnosti.

Za razliku od drugih pisma, islamska kaligrafija pored svojih jasnih i strogih propisa i zakonitosti ostavlja umetniku dovoljno prostora i slobode da se harfom, ili slovom, izrazi u najrazličitijim oblicima. Jedno slovo ili hatf, ima najrazličitije forme na početku, u sredini ili na kraju rečenice, što doprinosi vizuelnoj raznovrsnosti i bpogatstvu formi.  Ta ista slova u bogatstvu izražaja mogu se prilagođavati u različitim, čak i najkompleksnijim oblicima, a da pri tom ne izgube ništa od svoga značenja i estetske i kaligrafske vrednosti.

S početka Islama, u vreme kada je kalografija razvijala svoje osnovne oblike, ona je slovila isključivo kao duhovna umetnost i većina do dans preživelih umetničkih ostvarenja potiče iz domena duhovnih znanosti. Svojim razvojem i širenjem postepeno je sve više ulazila i u druge, profanije sfere života. Tako, pored svetih tekstova i izreka imamo priliku videti sjajne kaligrafske radove drugog i drugačijeg značenja, koje nemaju izravan dodir sa Svetom znanošću, u opštem smilu tog pojma.  S druge strane, kako se osećaj duhovnosti osetio u svakoj sferii domenu života, u vezi sa svim stvarima, za umetnika, kaligrafa sam čin uzimanja pera i ispisivanja na hartiju ili drugi materijal imao je sveti značaj: „… Tako mi pera i onoga što u redove nižu…“. (1)

Tako je islmski umetnik, hatttat, u sebi razvio osećaj posvećujući ogromnu pažnju samom ophođenju sa perima i drugim materijalima koje je koristio u svome radu: načinom držanja olovke, šiljem, čuvanjem i sl. Ako podrazumevajućoj činjenici da je svojim delom prenosio svete poruke i uputedodamo i to da je i sam umetnik, kaligraf, ujedno bio sledbenik duhovnog Puta, kao rezultat ćemo dobiti tvrdnju da je bilo neminovno da je takva umetnost morala biti više od pukog dekorativnog ukršavanja. Može se, bez imalo preterivanja, reći da je kaligrafija arapskog slova „ čista umetnost „ , ne samo stoga što je  Bog odredio arapski alfabet za svoju Objavu već ponajpre što je to Božanska kreacija otelovljena kroz čoveka; „prema Kur’anu Časnom sam  Bog je Vrhunaravni Umetnik ( el-Musawwir)“. (2)

Za razliku od drugih umetnosti i njima pripadajućih grana (3) koje su sve, bez iznimke, opisivačkog karaktera, oponašajući već uprizorene oblike , umetnost islamske kaligrafije, sa harfom kao glavnim elementom, medijem i izražajnim sredstvom, svojim vizuelnim identitetom i oblikom predstavlja formu koja je bez presedana u ovom stvorenom svetu. Kaligrafska materija je umetnost neovisna o bilo kojoj prethodnoj i budućoj. Ne samo da ovaj vid umetnosti neposredno prenosi poruke, bilo one sakralne ili profane prirode, nego najindirektnije hvata govor, zaodeva ga, produžava mu trajanje i, pre ili posle svega, čini ga vidljivim. Umetnički izražaji povlačenjem linija po ravnoj površini, obično bez bojenih sadržaja , a ipak sa očevidnom estetikom, nije uobičajen na Zapadu, te je i stoga već dugo predmet ineteresovanja zapadnih teoretičara, praktikanata i kritičara umetnosti. Opće ppznata činjenica da su mnogi umetnici sa Zapda u prošlosti, a i danas vrlo često bili direktno inspirirani kaligrafijom, osetivši snagu i energiju, uzvišenost i lepotu ove izuzetne grane umetnosti, ove „ nad –umetnosti“.  Umetnost kaligrafije nije samo središnja umetnost Islama, koja u sebi ibjedinjuje najrazličitije medije realizacije, nego ona predstavlja autentičnu osobenost Istoka ( orijenta) i ujedinjuje različite tradicije koje su se srodile pod jednom idejom, verovanjem u Jednog Boga.

Islamska kaligrafija je sama po sebi i sama za sebe, za razliku od drugih pismaa koja nisu imala potencijal da se arzviju do te umetničke razine, zato što islamska kaligrafija otvara nova polja kreativnog izraza kroz duhovni aspekt. Islamskoj umetnosti u tom smislu nije bilo potrebno slikarstvo u klasičnom smislu. Nije samo da je jedinin razlog nastanka kaligrafije bila prohibicija slikanja likova, već je ona (kaligrafija)  dovoljna sama po sebi da zameni celi niz ikonografskih prikazivanja religioznih tema i poruka. U neku ruku, kaligrafija i jeste islamsko (apstraktno) slikarstvo i čini sakralni deo islamske umetnosti.

  1. Kur’an Časni, 68:1, prevod akademik Esad Duraković. U prevodu akademika Enesa Karića: „ Tako Mi Pera i redska koje oni napisaše…“, u prevodu Besima Korkuta ovaj ajet glasi, „Tako Mi kalema i onoga što oni pišu…“ U vezi sa perom prigodno je spomenuti izričaj Allahovog Poslanika (s.a.w.s.) u kojem se kaže: „Prvo što je Allah stvorio jeste Pero, pa mu bi rečeno:’Piši’ On otpoče, sve od početka pa do večnosti “ ( Hadis prenosi Ubade ibn Samit, a beleži Tirmizi)
  2. Titus Burckhardt, Sveta umetnost na Istoku i Zapadu, prevod Edin Kukavica, Tugra, Sarajevo, 2007.
  3. Ne samo onih koji su se realizirale kroz islamsku umetnost, već općenito umetnost i na Istoku i na Zapadu.

Iz knjige UMJETNOST ISLAMSKE KALIGRAFIJE, Ćazim Hadzimejlić; Sarajevo 2009.

3. TEORIJSKA ANALIZA KALIGRAFSKE UMJETNOSTI ARAPSKOG SLOVA
Pojam koji definira kaligrafsku umjetnost i koji je općeprihvaćen u stručnim krugovima, a odnosi se isključivo na kaligrafski ispis arapskog slova, nazvan je husn-i hat. 155 To je estetsko izražavanje linijom, koja se definira kao „lijepa linija, pismo s estetskim kvalitetama i zanatskim i umjetničkim kriterijimaˮ. 156 Husn-i hat se odnosi isključivo na kaligrafske primjere arapskog pisma, što isključuje krasopise drugim pismima, kao što je latinično ili pak neko drugo. Tako se, u stručnim krugovima u Turskoj, termin kaligrafija (tur. kaligrafi) ne koristi za arapsko pismo već isključivo kao lijepo pisanje ili krasopis latiničnog i drugih vrsta pisama. Dakle, vrlo je bitno naglasiti ovo terminološko preciziranje islamske kaligrafske umjetnosti kao husn-i hata, što jednim dijelom upućuje na „više kaligrafskeˮ – umjetničke forme, za razliku od dekorativnog krasopisa – uvriježene pod pojmom kaligrafi koji je svojstven drugim pismima. Dakako, ovo nisu jedine činjenice koje idu u prilog ovoj tvrdnji da islamska kaligrafija ima status umjetnosti, tu je cijeli niz drugih činjenica, ranije spomenutih, kao i umjetničkih formi i stilova koji su se razvili kroz povijest, a koji će jednim dijelom u ovoj studiji biti prezentirani i analizirani.
S obzirom da u našem jeziku ne postoji inačica kojom bi se adekvatno prevo termin husn-i hat i kojim bi se naglasila razlika između kaligrafskog pisanja u smislu dekorativnog krasopisa i umjetnosti kaligrafije arapskog slova, u ovom radu će se koristit termin kaligrafija.

3.1. Morfologija arapskog slova
Arapsko pismo je specifično pismo, po svom obliku je apstraktno jer ono nije nastal kao apstrahizacija slike,157 kao što Titus Burckhardt ističe: „Ovo označava da je stilizacija arapskih slova u potpunosti apstraktne vrste, bez ijednog figurativnog korijena.” Za razliku od drugih pisama kao što su: (1) kinesko pismo nastalo je na osnovi piktografije,158 nazvano 155 Husn (ar.) – ‘lijepta’, hat (ar.) – ‘linija’. Wortabet, John; Porter, Harvey. 1995. Dictionary ArabicEnglish/English-Arabic. Hippocrene Books. New York. 40. 229. 156 Ćazim Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije (Sarajevo, Sedam, 2009.), 12. 157 Titus Burckhardt, Art of Islam, Language and Meaning (World of Islam Festival Publishing Company Ltd., s.l., 1976.) 47. 158„Kao što je dobro poznato, kinesko pismo je zasnovano na piktografiji, kod kojeg je svaki znak kao slika za jedan pojam, dok je arapsko pismo u potpunosti fonetsko, možda fonetski najrigoriznije od svih pisama koja postoje.” Burckhardt, Art of Islam 47.

Ideogrami i „za svaku ideju, odn. pojam postojao je prvobitno zaseban crtež, odn. znakˮ 159; (2) klinasto pismo ili babilonsko pismo koje je tzv. silabičko; (3) alfabetska pisma „kojem bi, teoretski, svakom glasu (fonemu) nekog jezika trebao odgovarati uvijek jedan isti znak ili slovoˮ 160; (4) ili pak egipatsko koje je hijeroglifsko pismo, odnosno kombinacija potonje tri vrste pisama.
Slova arapskog pisma potječu od semitskih alfabeta, od svojih prvotnih formi pa do danas poprimila su izvjesne promjene, a neka slova nisu ni postojala. Tako uspostavljanjem određenih dijakritičkih oznaka dodano je nekoliko slova koja su najčešće nastala kao varijacija na već postojeće oblike. Arapsko pismo ima 28 slova (harfova), koja označavaju samo suglasnike, a u samim oblicima mogu se prepoznati linije koje su uspravne, vodoravne, kose, kružne i petlje. Stručnjaci za arapsko pismo ih razvrstavaju na različite načine, tako pojedini ih grupiraju prema sličnosti oblika, te ih dijele u čak i po 19 grupa; zatim ih grupiraju prema nekoliko temeljnih oblika; pa sve do jednostavnijih grupiranja kao što su prave forme, luk i kružić. 161

Karakteristika arapskog pisma i položaja slova je četverostruki vodoravni linijski sustav, prema kojemu svako slovo ima svoje jasno precizirano mjesto. Tako pozicije pojedinih slova u odnosu na druga mogu biti smještena u ovom sustavu više, u sredini ili niže. Pokatkad ovaj vodoravni sustav pozicioniranja slova može biti zamijenjen kosim, okomitim, lučnim i sl. 162

Arapsko pismo ima jedan bitan specifikum koji nije svojstven drugim pismima, a to je višestruko pisanje slova ovisno o njihovoj poziciji. Tako, na različite načine se pišu pojedina slova arapskog alfabeta, kada stoje sama za sebe, kad se vezuju s prethodnim, kad su u sredini ili kad se samo vezuju samo s narednim slovom. Neka od slova ne mijenjaju svoj oblik kad se vezuju, dok druga imaju čak po dva, pa i četiri oblika. 163 Arapski alfabet ima i slova koja se ne mogu vezivati odosno, koja se samo s desne strane vežu, što uzrokuje da neka slova stoje samostalno u tekstu. U arapskom pismu postoje i ligature, a jedna od obaveznih je lam-elif, spajanje istoimenih slova. 164 Ovomu treba dodati i pravilo izdužavanja pojedinih slova koje je
159 Teufik Muftić, Arapsko pismo (Sarajevo, Orijentalni institut, 1982.), 21.
160 Ibidem.
161 Ibidem, 31-33.
162 Ibidem, 54.
163 Ibidem, 41.
164 Ibidem, 60.

nazvano kešide. 165 Sve ovo je, kako se čini, doprinijelo i omogućilo kaligrafskoj umjetnosti da se „poigraˮ s najrazličitijim kompleksnim oblicima ispisivanja kaligrafskih kompozicija, izvijanja i zavijanja slova, kao što su primjerice kaligrami (resm-i hat), o čemu će dalje biti riječi. U prvoj polovini 20. stoljeća egipatski kaligraf Muhammed Muhfuz Al-Misiri izumio je krunska slova (majuskule), s obzirom da arapsko pismo ne posjeduje velika početna slova.166 Ova slova imaju izgled krune i vrlo su dekorativna te se više upotrebljavaju kao kaligrafske forme nego što je to slučaj u svakodnevnom pisanju.
Još jedna „karakteristika tog (arapskog, op.a.) pisma jest da se pojedini njegovi znaci mogu vrlo lako prilagoditi potrebama glasovnih artikulacija raznih jezika, za sve one glasove koje izvorni arapski jezik ne poznaje to je omogućilo da se pismo primijeni na svakom teritoriju i za svaki jezik… tako su nastale razne nijanse i derivati izvornog arapskog pisma kod pojedinih naroda…ˮ 167 koje su onda rezultirale da nastanu određene regionalne varijacije stilova. 168 3.2. Stilska obilježja kaligrafske umjetnosti
Kalem – trščano pero sa specifično zašiljenim vrhom (kat) zaslužno je za konačan umjetnički oblik, dizajn i proporcije slova, i na koncu definiranja međusobno tako različitih kaligrafskih stilova.
Kaligrafska proporcija arapskog alfabeta zasniva se na točki koja je nastala od debljine zašiljenog trščanog pera. Nizom točaka nastaje linija, a to je ujedno i prvo slovo arapskog alfabeta, Elif. 169 U svojoj osnovi to je jednostavna, okomita linija. Elif se u kaligrafskoj

165„Budući da je pismo pisano u kontinuitetu, dužina ligature važna je u kompoziciji.” Rafik Schami, The Story of the Beauty of Arabic Script (Interlink books, 2010.), 30., dostupno na web stranici: http://www.interlinkbooks.com/interlink_schami.pdf (pristupljeno, 11. ožujak, 2011.).
166 Muftić, Arapsko pismo, 98-99.
167 Ibidem, 475-477.
168„Slovo koje postaje slika odgovara na tri potrebe i tri pravila: fonetike, semantike i estetike.” Luca Mozzati, Islamska umjetnost, (Sarajevo, Zagreb, Beograd, Šahinpašić, 2010.), 53.
169 Elifom se označavaju različiti vokali u rečenici, a bez vokala ovo slovo nema oznaku glasa. Tako ovo slovo može biti a, e, i ili u. Ono može stajati kao samostalno ili se veže isključivo s desne strane, ali ne i s lijeve. Simbolizam elifa je uvijek povezivan s Božanskim, njegovim simbolom, jer u arapskom jeziku Bog se kaže Allah, što počinje upravo elifom, ali ne samo iz ovog razloga već i zbog njegove naglašene okomite osnove, koja je simbolizam stremljenja k duhovnom, te je smatrano Božanskim simbolom. Svako slovo arapskog alfabeta ima svoju brojčanu vrijednost. Tako je elifova vrijednost sukladna broju 1, što također upućuje na Jednog Boga. Određena tumačenja povezuju također elif s čovjekom, odnosno prvim čovjekom na zemlji Ademom/Adamom, jer i njegovo ime počinje elifom, zatim simbolom čovjeka u smislu savršenog čovjeka, koji je spoznao Boga (insan-ikjamil). Drugo slovo arapskog alfabeta naziva se „Ba”, ono označava glas b i tipično je vodoravno slovo, za razliku od elifa. Tako je slovo ba simbolički povezivano sa zemaljskim svijetom, zbog svoje naglašene vodoravnosti, ali i zbog njegove brojčane vrijednosti 2, koja se odnosi na mnoštvo. Od ovog oblika slova, koji umjetnosti uzima kao izvorište iz kojeg se izvode druga slova, odnosno ovo slovo predstavlja mjernu jedinicu koja se sastoji od nekolicine točaka. Tako je točka mjerna jedinica za kaligrafski ispis arapskog alfabeta. Točka se dobije iz širine pera, povlačenjem tako da jedan vrh bude okrenut prema dolje. Tako, primjerice, elif različitih stilova varira u svojoj proporciji u odnosu na broj točaka koji u sebi sadržava, najčešće je to 3-7 točaka.170.

Slova koja se pišu s točkama, mogu imati dvije ili tri točke. Tako i za pisanje točaka postoje pravila kako se pišu, njihova pozicija, pa čak njihovo spajanje. Sukladno tome, svaki kaligrafski stil razvio je svoje specifične točke.
Dakle, pisanje kaligrafije arapskog pisma upošljava trščano pero (tur. kalem), zašiljeno pod određenim kutom i zarezano nakoso,171 kojima se sa različitim kutovima vrha izvode specifični kaligrafski stilovi, različiti jedni od drugih, ali su u svojoj osnovi isti. Jedan stil pisma dijeli se na mala (hafi) i krupna – dželi (tur. celi – dželi) pisma, što je ovisilo o širini kata. Sve što je prelazilo preko 3 milimetra nazivano je krupnim pismom. Tako se, primjerice, razlikuje sulus od dželi sulusa, i sl. Pojedini kaligrafi mogli su se profilirati, odnosno istaknuti u pisanju samo jednoga od sitnih ili krupnih stilova pisma, ili pak u obje varijacije istog, ali i više stilova.

Dželi slova su nastala iz potrebe da se kaligrafski tekstovi ispisuju na velikim površinama, jer su se gledala/čitala s udaljenih pozicija, te se unekoliko razlikuju od svog originala – sitnog ispisa. Ovi ispisi izrađivani su namjenski da bi stajali na zidovima na isprva nije imao točaka, dodavanjem istih označeni su različiti glasovi, najpije za ba s točkom ispod, zatim s dvije točke iznad kao tā’, s tri točke iznad kao ṯā’. Svako slovo arapskog alfabeta ima svoju simboličku vrijednost iz kojeg se razvila cijela znanost
o slovu nazvana hurufat. Vidi: Nasr, Islamska umjetnost, 39-42.; Schimmel, Kaligrafija i islamska kultura 191-229. U kontekstu teoloških tumačenja razvila se cijela filozofska znanost o slovima i njihovu značaju, koja se naziva al-jafar (što je, dakako, izvan domene ove radnje ali da to uzgred spomenemo), pa su tako i sama slova i riječi Kur’ana tumačena kao posjedovatelji stanovite moći i snage na razini amuleta. „[…] ispis ima gotovo magičan karakter; on se, zacijelo, može razumjeti kao jedna vrsta hamajlije; ispisi […] nečitljivi, kakvi mogu izgledati, prenosili su baraku – blagoslov promatraču.” Schimmel, Kaligrafija i islamska kultura 45. „Budući da su kur’anski ajeti moći ili hamajlije, slova i riječi koja omogućavaju vizualizaciju kur’anskih ajeta također imaju značaj hamajlije i manifestiraju vlastitu snagu. Ostavljajući po strani numerički simbolizam i ezoterijski značaj slova i foneme arapskog alfabeta i jezika koji podrazumijevaju vlastitu opširnu znanost, možemo se okrenuti vidljivim formama kaligrafije kako same predstavljaju ‘bića’, kao i neposredne simbole duhovnih stvarnosti…” “[…] oni nisu samo puke riječi koje prenose misli nego su na određeni način, bića, sile i hamajlije”. Nasr, Islamska umjetnost, 30-31, 39. 170 Rika’a stil ima tri točke, sulus sedam, ta’lik tri do tri i pol, itd.
171 Kaligrafi su posvećivali veliku pažnju izboru, šiljenju i čuvanju svojih pera. „Kaligrafi […] moraju biti pedantni pri izboru svog pribora, izabrati najbolje i upotrebljavati ga ispravno i pažljivo u cilju da postignu uspjeh u umjetnosti. Zato nema nemara u tome. Pero je najvažniji pribor koji daje estetiku umjetnosti kaligrafije.” M. Şinasi Acar, Türk hat sanatı (Araç, Gereç ve Formlar) / Turkish Calligraphy (Materials, Tools and Forms). (Istanbul, Antik A. Ş. Kültur Yayınları, 1999.), 79.
određenoj visini, tako su i proporcije ovih slova prilagođavane prespektivi, odnosno visini na kojoj su bili predviđeni da ne bi došlo do deformacije izgleda slova s pozicije gledanja. Tu se odlikovala vještina kaligrafa, pored ostalih kaligrafskih vještina koje su morale biti zadovoljene. Prilagoditi ispis, da bi na određenoj visini izgledao u jednakoj proporciji i obliku slova kao u proporciji sitnog ispisa, pokazalo se vrlo zahtjevnim pothvatom kojemu je samo nekolicina umjetnika uspjela odgovoriti i dati značajan doprinos.172

U kaligrafskoj umjetnosti razvilo se više vrsta stilova koji imaju zajedničku osnovu. Međutim, ovi stilovi se najčešće umnogome razlikuju jedan od drugoga po svojim stilskim obilježjima.173 „Svi ti oblici predstavljaju ustvari jedno pismo, koje se razlikuje samo po duktusu (potezu pera), ali ti su duktusi toliko različiti, toliko specifični, da doista često izgleda kao da su to neka posebna pisma.ˮ 174 Neki od ovih stilova su proistekli jedan iz drugog, dok su drugi opet po svojemu karakteru originalni za sebe.

U kaligrafskoj umjetnosti arapskog pisma postoji tradicionalna podjela na stilovekoji su nazvani aklam-i sitte. Aklam-i sitte – šest vrsta stilova ili perzijski şeş kalem – šest olovaka (sulus, nesih, muhakkak, rejhani, tevki i rikaa’) su ustvari stilovi prema vrsti pera kojim se ispisuju, što podrazumijeva različito zašiljen vrh pera, odnosno kut pod kojim je odrezan vrh pera (kat). Drugi stilovi koji su se razvili nešto kasnije su ta’lik, divani, rik’a, a ovim stilovima se pripisuju još siyakat i gubrai. Svi ovi posljednji stilovi prema tradicionalnoj podjeli ne pripadaju skupini aklam-i sitte, premda i oni imaju specifično zašiljeno pero. Stoga, pored podjele prema vrsti olovke ukazala se potreba i za klasifikacijom prema stilskim svojstvima, preispitivanju i jasnijim preciziranjem što je stil, a što varijacija na određeni stil, odnosno podstil (slika 1).

Kufi stil usavršen je u 9. stoljeću, posebice u drugoj polovici. Karakteristika ovog stila je angularnost, to jest uglatost.175 Ovaj stil je doživio brojne podvrste koje su se razvile od jednog, moglo bi se reći minimalističkog, pročišćenog, asketskog izraza, do kitnjastog, 172 O dželi varijantama arapskih stilova pisma vidi: Muhittin Serin, Hat Sanatı ve Meşhur Hattatlar (Istanbul, Kubbealti Neşriyatı, 1999.), 89.; Acar, Türk hat sanatı / Turkish Calligraphy, 211-218. 173 U bosanskoj literaturi često se spominju vrste pisma, što stvara dojam da se radi o više odvojenih vrsta pisama a ne o jednom pismu koji ima različite stilske karakteristike, o čemu će biti izloženo u nastavku. Stoga, uporaba termina „stil” čini se mnogo prikladnija, te zbog toga će se pojam „stil/ovi arapskog pisma” u ovom radu usvojiti kao odgovarajući termin. 174 Kulundžić, Historija pisama, 474. 175 „Ovaj stil ima uglast izgled koji mu daje religioznu auru, podsjećajući na minarete.” Schami, The Story, 26. bogatog, i na koncu dekorativnih varijanti, koje su gotovo „progutaleˮ cijelo slovo u spletu geometrijskog ili biljnog motiva.176 O povijesnom razvoju ovog stila bit će više riječi u poglavlju 4.2. Razvoj arapskog pisma i islamske kaligrafske umjetnosti177 (slika 1 i 3).

Aklam-i sitte stilovi (sulus, nesih, muhakkak, reyhani, tevki i rikaa’) koji su prema jednoj teoriji nastali iz prvog umjetnički oblikovanog stila kufi arapskog pisma, prema drugoj teoriji oni su razvijeni samostalno nezavisno od kufija, od jedne druge varijante arapskog pisma, budući da pismo u to vrijeme i nije imalo stilskih umjetničkih obilježja, te da su postojale brojne podvrste ili regionalne varijacije.

Sulus – kurzivni stil arapskog pisma upotpunosti je suprotan kufi stilu, koji je dobio ime prema veličini točke njegove proporcije, što u prijevodu znači jedna trećina,178 a to je širina pera kojim se piše. Ovaj stil je još nazvan i „majkomˮ stilova. Postoji sitni i krupni (dželi) sulsu stil, ali obje ove veličine odlikuju se gotovo istovjetnim stilskim karakteristikama. Vrlo delikatan stil, s kompleksnim proporcijama, točka ovog dželi stila nije u potpunosti kvadratična već je malo izduženija, točnije duža za jednu četvrtinu i više nalik pravokutniku. Pozicija točke je pod kutom od 45 stupnjeva na lijevu stranu.179 Po svojim karakteristikama ovaj stil odlikuje se velikim zaobljenjima bez lomljenja krivina, posebice je ova karakteristika izražena kod vanjskih linija slova; zatim, dugačkim elifima, blago nakošenim na lijevu stranu i sa zupčastom „glavomˮ. Ovaj stil zahtijeva uporabu dijakritičkih znakova i dekorativnih oblika koji ga upotpunjuju, a koja se pišu se manjim katom; jedna trećina širine pera kojim je ispisan tekst. Ovaj stil svoju najperfektniju i najpotpuniju formu izražava u krupnim oblicima, te je stoga stil koji se nije dugo niti često koristio u kodeksima; najčešće za naslove i zaglavlja. U krupnijoj varijanti najviše se rabio za nadgrobne spomenike, natpise na objektima, zidne kaligrafije, kaligrafske levhe i sl.180 (slika 1).
Nesih stil arapskog pisma pogodan je za sitne ispise, te je ovaj stil postao omiljen upravo za pisanje kodeksa. U odnosu na sulus ovaj stil ima nešto oštriji i naglašeniji prijelaz vertikala u horizontale, stanjene vertikalne linije i manje delikatne konstrukcije u komparaciji s potonjim, dok su horizontalni dijelovi slova nešto kraći. Elif ovog stila nema dekorativnu 176„Omiljena varijanta ovog stila je ‘cvjetni kufi’, kod koje stabljike i cvjetovi izrastaju iz karaktera slova, a efekt je ornamentalan, što uzrokuje otežanu čitljivost. U drugoj varijanti ‘isprepletenog kufija’, koju mogu dešifrirati samo eksperti, tekst je potpuno ornamentiran.” Schami, The Story, 26. 177 Vidi str. 82-88. 178 Misli se na trećinu tada popularnog tomar-pisma. 179 Acar, Türk hat sanatı / Turkish Calligraphy, 214. 180 O sulus stilu vidi: Serin, Hat Sanatı, 82.; Ali Alparslan, Osmanlı Hat Sanatı Tarihi (Istanbul, YKY, 2007.), 21; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 122.; Acar, Türk hat sanatı / Turkish Calligraphy, 211-214.
zupčastu glavu i jednostavniji je u odnosu na elif sulusa. Ovaj stil koristi samo dijakritičke oznake, najčešće bez dodatnih ukrasa, koje se pišu istim katom. Sve su to čimbenici koji su omogućili ovom stilu da bude jednostavniji za pisanje, što je pomoglo da pronađe svoju masovnu uporabu u manuskriptima181 te na koncu postane umjetnički stil karakterističan u prvom redu za ispisivanje Svete Knjige, zatim i drugih tekstova (slika 1).

Muhakkak je svojevrsan stilski hibrid, on predstavlja kombinaciju sulus i nesih stila, s prerađenim karakterističnim završecima slova, koja se dijagonalno spuštaju. Slova koja završavaju s podignutim zaobljenjima u muhakkaku se sada otvaraju dijagonalno i imaju izduženja u obliku „sabljiˮ. Ovaj stil arapskog pisma najčešće se koristio za zaglavlja knjiga ili na levhama, a vrlo rijetko za kompletno kaligrafsko ispisivanje knjiga, osim Kur’ana, od kojih je do danas sačuvano svega nekoliko primjeraka182 (slika 1 i 4).

Rejhani – slično kao i muhakkak, derivat je sulus i nesih stila, s nešto izduženijim i ravnijim vertikalama. Stilovi kao što su muhakkak i rejhani postupno su gubili na svom značaju, tako da su do konca 17. stoljeća gotovo izbačeni iz uporabe, ali još uvijek se ubrajaju u službene kaligrafske stilove183 (slika 1 i 4).

Tevki – također ima neke srodnosti sa sulusom i može se smatrati njegovom izvedenicom. Nešto je zgusnutije pismo, s još dekorativnijim glavama vertikala. Ovaj stil za razliku od sulusa malo koristi dijakritičke i dekorativne dodatke, samo najosnovnije točke slova i pojedine dijakritičke oznake. Pojedina vezivanja slova su jednostavnija, odnosno stopljena u prostiji oblik. Ovaj stil arapskog pisma bio je jedno vrijeme vrlo upotrebljavan u službenim državnim ustanovama, ali je zamijenjen divani stilom, pa je tako popularnost i ovoga stila svedena na minimum, kao i potonja dva184 (slika 1).

Rikaa’ stil također posjeduje nešto od (slične) kvalitete tevki stila. Kod ovog stila slova su dosta povezana i razmaci slova su nešto manji, odnosno počeci slova se naslanjaju na završetke prethodnih slova, što odaje karakter povezanosti. Kao i tevki, rikaa’ minimalno 181 O nesih stilu vidi: Serin, Hat Sanatı, 86.; Alparslan, Osmanlı Hat, 21.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 130. 182 O muhakkak stilu vidi: Serin, Hat Sanatı, 82.; Alparslan, Osmanlı Hat, 21.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 128. 183 O rejhani vidi: Serin, Hat Sanatı, 82.; Alparslan, Osmanlı Hat, 21.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 130. 184 O tevki stilu vidi: Serin, Hat Sanatı, . 80.; Alparslan, Osmanlı Hat, 21.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 131. koristi dijakritičke znakove. Ovaj stil korišten je najviše za potpise svjedodžbi, te je stoga nazvan i icaze hat. Ovim su stilom upotpunosti ispisani samo pojedini kodeksi185 (slika 1). Kao što je ranije rečeno pored aklam-i sitte stilova nešto kasnije izumljeno je još par umjetničkih stilova, a to su: ta’lik, nesta’lik, šikeste, divani, dželi divani i rik’a.

Ta’lik je stil koji se u isto vrijeme odlikuje masivnošću i elegancijom, ali i izrazitim kontrastom. Kod ovog stila je odnos slova u kompoziciji veoma bitan i naglašen jer ovaj stil ne koristi dijakritičke znakove osim točaka, te je i najmanji nesklad vidljiv. Ta’lik stil je kombinacija masivnih horizontalnih dijelova slova s vrlo istanjenim vertikalama i vrlo delikatnim povezivanjima ovih dvaju suprotnosti. Pismo je u isto vrijeme i prozračno, ali i masivno jer ne trpi šuplje petlje slova kao kod drugih stilova, nego je sve ispunjeno i puno. Počeci slova teže uzdizanju pa slova izgledaju kao da „vise”, te je stoga prozvan „visećim stilomˮ. 186 Oblici slova su puni, ali i delikatno stanjeni, završeci pojedinih slova su obli i meki, dok kod drugih mogu biti nešto zaoštreniji. Iako su na prvi pogled jednostavne vertikalne linije, elifi se potpuno razlikuju od prethodnih stilova, ponajprije zbog nakošenosti na desnu stranu, te je struktura elifa vrlo je delikatna. Slovo počinje s elegantnim vrhom koji, kako se pero spušta nadolje, formira na lijevoj strani zaobljenje, dok je na desnoj strani blago udubljeno. Završetak elifa od polovice slova počinje se tanjiti, te na desnoj strani meko i oblo prelazi u vrlo istanjen vrh, dok je na lijevoj strani minimalno, gotovo neprimjetno uvijen. Iz ovog primjera je razvidno koliko je ovaj stil sofisticiran, pa moglo bi se reći i minimalistički u odnosu na druge kurzivne stilove po svom obliku, ali i zbog toga što ne potrebuje dijakritičke znakove osim točaka, koje imaju najspecifičniji i najkompleksniji oblik u odnosu na točke svih drugih stilova. Točka ovog slova nije u obliku kvadrata s pravim kutovima, gornji desni kut točke je zaobljen, dok donja linija točke ima vrlo delikatno zavijen oblik. Ova kompleksnost točke ta’lik-stila uočljiva je jedino kod krupne inačice, dok kod nesta’lik stila nije moguće izvesti ovakav oblik zbog sitnog ispisa. Ovaj stil, kako u sitnoj formi (perz. hurde ta’lik ili tur. nest’alik187) održava poetsku eleganciju, pa tako i u krupnoj (dželi) formi pokazuje svoju snagu i prefinjenost. Stoga su ovim stilom najviše pisani manuskripti poezije, književnosti, šerijatskih i kadijskih odluka, i kaligrafski levhi u različitim medijima od kamena do stakla. (slika 1) Postoji još jedna varijanta ovog stila, „slomljenija”, nazvana je 185 O rikaa’ stilu vidi: Serin, Hat Sanatı, 82.; Alparslan, Osmanlı Hat, 21 i 198.; Ekmeleddin İhsanoğlu, Historija osmanske civilizacije II, IRCICA (Sarajevo, Orijentalni institut Sarajevo, 2008.), 435. i 439.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 133. 186 Schimmel, Kaligrafija i islamska kultura, 72. 187 Serin, Hat Sanatı, 214-217.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 134-136.
šikeste (perz. shikasteh) s karakterističnim slobodnijim potezima kalema i produženim završecima. Ova varijanta je više popularnosti našla u Iranu, nego što je to slučaj kod Turaka.188

Divani stil nastao je iz zülf-i arus ili stari ta’lik (tur. eski ta’lik).189 To je stil koji ima svoje dekorativne karakteristike. Divani i dželi divani karakteriziraju izvijeni završeci na krajevima redaka teksta, tako da sama forma ispisa djeluje kao „lađaˮ. Zbog toga što je kitnjasto i bogato, dželi divani i izvijeni završeci divanija pokatkad su vrlo teško čitljivi, a i za pisanje zamršeniji od drugih stilova. Ovo je bilo načinjeno s namjerom kako ne bi došlo do naknadnih dopisivanja i zamjenjivanja na dokumentima jer je ovo pismo bilo isključivo osmišljeno za službene osmanske dokumente. Premda su oba ova stila dobro bliska ipak posjeduju i dosta različitosti, tako da ih se gotovo može smatrati odvojenim stilovima. Divani stil ima povezivanja slova – koja se inače odvojeno pišu – u jednu cjelinu, što je omogućilo kaligrafima da se izraze kreativno. Dželi divani stil je u 19. stoljeću dobio novu formu komponiranja slova jednih iznad drugih, a završeci redaka teksta zavijeni su prema gore.190 Dželi divani karakterizira ispunjavanje prostora između slova ne samo potrebujućim dijakritičkim točkama i dekorativnim dodacima već i ispunjavanje prostora sitnim točkicama, tako da je cijela površina ispunjena, što nije slučaj kod divani stila. Karakteristika dželi divani, iako se naziva krupnim, jest da se ispisuje i malim katom, što je vidljivo i na službenim dokumentima. Nakon transformiranja osmanske države i uvođenja latiničnog pisma, ovaj stil je postao jedan od često upotrebljavanih u izradi levhi. 191 (slika 1).

Rika’a je bila namijenjena za službenu i brzu prepisku, pa je nazvana Bab-i Ali rikası – rika carskog divana. 192 Ovaj stil odlikuje jednostavnost formi, zapravo ima nešto od geometrijskog karaktera. Ispisuje se dosta zgusnuto, ima kraće vertikale i nema izduživanja slova.193 (slika 1).

188 O ta’lik, nest’alik i šikeste stilovima vidi: Serin, Hat Sanatı, 211.; Alparslan, Osmanlı Hat, 22. i 151-156.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 134-136. 189Ayse Aldemir Kilercik, „Art of the Book and Calligraphy,“ u: Sakıp Sabancı Museum, Art of the Book and Calligraphy Collection Istanbul (Istanbul, Sabanci University Sakıp Sabancı Museum, 2012.), 201. 190 Kilercik, „Art of the Book,” 224. 191 O divani i dželi divani stilu vidi: Serin, Hat Sanatı, 274-275.; Alparslan, Osmanlı Hat, 22. i 191-194.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 138. 192 İhsanoğlu, Historija osmanske, 439. 193 Alparslan, Osmanlı Hat, 22. i 45-150.; Hadžimejlić, Umjetnost islamske kaligrafije, 141.