U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
- Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to.
- I ne dođe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, slušajući je, ne podsmjehuju
- srca rasijanih. A mnogobošci govore šapatom: "Da li je ovaj nešto drugo do čovjek kao i vi? Zar ćete slijediti vradžbinu, a vidite da jest?"
- "Gospodar moj zna" - reče on - "šta se govori i na nebu i na Zemlji; On sve čuje i sve zna!"
- Oni, čak, govore: "To su samo smušeni snovi; on ga izmišlja; on je pjesnik; neka nam donese kakvo čudo kao i prijašnji poslanici!"
- Nijedan grad koji smo Mi prije njih uništili nije u čudo povjerovao, pa zar će ovi vjerovati?
- I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi!
- Mi ih nismo stvarali kao bića koja žive bez hrane, ni oni nisu besmrtni bili.
- Poslije smo im obećanje ispunjavali, i njih, i one koje smo htjeli, spašavali, a one koji su nevaljali bili uništavali.
- Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?
- A koliko je bilo nevjerničkih sela i gradova koje smo uništili i poslije kojih smo druge narode podigli!
- I čim bi silu Našu osjetili, kud koji bi se iz njih razbježali.
- "Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašim, možda će vas neko što upitati."
- "Teško nama," - oni bi govorili - "mi smo, zaista, nevjernici bili!"
- I kukali bi tako sve dok ih ne bismo učinili, kao žito požnjeveno, nepomičnim.
- Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo.
- Da smo se htjeli zabavljati, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne činimo,
- Nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite!
- Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da mu se klanjaju, i ne zamaraju se,
- hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.
- Zar će kumiri, koje oni od zemlje prave, mrtve oživiti?
- Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju!
- On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.
- Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci: "Dokažite!" Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.
- Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!"
- Oni govore: "Milostivi ima dijete!" Hvaljen neka je On! A meleki su samo robovi poštovani.*
- Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.
- On zna šta su radili i šta će uraditi, i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz stahopoštovanja prema Njemu, brižni.
- A onoga od njih koji bi rekao: "Ja sam, doista, pored Njega, bog!" - kaznili bismo Džehennemom, jer Mi tako kažnjavamo mnogobošce.
- Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?
- Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali.
- I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.
- I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.
- Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?
- Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.
- Kada te vide nevjernici, samo ti se rugaju: "Je li to onaj koji vaše bogove huli?" A oni sami ne vjeruju kada se spomene Milostivi.
- Čovjek je stvoren od žurbe. Pokazaću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne požurujte!
- Oni govore: "Kada će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?"
- A da nevjernici znaju da tada neće moći otkloniti vatru od lica svojih i leđa svojih, i da im niko neće moći pružiti pomoć,
- nego će im nenadano doći i zaprepastiti ih i neće je moći nazad vratiti i neće im se vremena dati!
- I prije tebe su poslanike ruglu izvrgavali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali.
- Reci: "Ko će vas od Milostivog noću i danju štititi?" Niko! Pa ipak oni od Kur’ana glave okreću.
- Zar će ih njihova božanstva, a ne Mi, odbraniti? Ta ona sama sebi ne mogu pomoći, i niko nevjernike od Naše kazne ne može pod okrilje uzeti!
- Mi smo ovima, a i precima njihovim, dali da uživaju, pa su im dani radosti dugi. A zar oni ne vide da Mi u zemlju njihovu dolazimo i da je s krajeva njezinih umanjujemo, pa kako bi oni bili pobjednici?!
- Reci: "Ja vas opominjem Objavom!" - ali, gluhi ne čuju poziv kad se opominju.
- A da ih samo dašak kazne Gospodara tvoga dotakne, sigurno bi povikali: "Teško nama, doista smo sami sebi nepravdu učinili!"
- Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice,* Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.
- Mi smo Musau i Harunu dali Tevrat, svjetlo i pouku za one koji se budu grijeha klonili,
- za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kad ih niko ne vidi, i koji od časa oživljenja budu strepjeli.
- A i ovaj Kur’an je blagoslovljena pouka koju objavljujemo, pa zar da ga vi poričete?
- Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali.
- Kad on ocu svome i narodu svome reče: "Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?"
- Oni odgovoriše: "I naši preci su im se klanjali."
- "I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi" - reče.
- "Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?" - upitaše oni.
- "Ne"- reče - "Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati.
- Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!" -
- I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili.
- "Ko uradi ovo sa bogovima našim" - povikaše oni - "zaista je nasilnik?"
- "Čuli smo jednog momka kako im huli"- rekoše -"ime mu je Ibrahim."
- "Dovedite ga da ga ljudi vide" - rekoše - "da posvjedoče."
- "Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?" - upitaše.
- "To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti - reče on.
- I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: "Vi ste, zaista, nepravedni!"
- Zatim glave oboriše i rekoše: "Ta ti znaš da ovi ne govore!"
- "Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisititi niti od vas kakvu štetu otkloniti?" - upita on.
- "Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?" -
- "Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!" - povikaše.
- "O vatro," - rekosmo Mi - "postani hladna, i spas Ibrahimu!"
- I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo
- i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili,
- i poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih učinismo dobrim,
- i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.
- I Lutu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kom su stanovnici njegovi odvratne stvari činili, izbavismo - to, uistinu, bijaše narod razvratan i zao -
- i u milost Našu ga uvedosmo; on je doista, od onih dobrih.
- I Nuhu se, kad u davno vrijeme zavapi, odazvasmo i njega i čeljad njegovu od jada velikog spasismo
- i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Naše, zaštitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo.
- I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle - i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu -
- i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali. I potčinismo planine i ptice da s Davudom Allaha hvale: to smo Mi bili kadri učiniti.*
- I naučismo ga da izrađuje pancire* za vas da vas štite u borbi s neprijateljem - pa zašto niste zahvalni?
- A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo - po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili;* a Mi sve dobro znamo;
- i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.
- I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: "Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!" -
- odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.
- I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu, a svi su oni bili strpljivi.
- I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri.
- I Zunnunu* se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti - pa poslije u tminama zavapi: "Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si! a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!" -
- odazvasmo i tegobe ga spasismo: eto, tako Mi spasavamo vjernike.
- I Zekerijāu se, kada zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!"*-
- odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjāa mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.