U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
- Tako mi zore,
- i deset noći,*
- i parnih i neparnih,
- i noći kada nestaje -
- zar to pametnom zakletva nije...?
- Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio,
- sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,
- kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;
- i Semudom, koji je stijene u dolini klesao,
- i faraonom, koji je šatore imao -
- koji su na Zemlji zulum provodili
- i poroke na njoj umnožili,
- pa je Gospodar tvoj - bič patnje na njih spustio,
- jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.
- Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: "Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!"
- A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: "Gospodar moj me je napustio!"
- A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,
- i da se puki siromah nahrani - jedan drugog ne nagovarate,
- a nasljedstvo pohlepno jedete*
- i bogatstvo pretjerano volite.
- A ne valja to! Kada se Zemlja u komadiće zdrobi
- i kad dođe naređenje Gospodara tvoga, a meleki budu sve red do reda,
- i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti - a na što mu je sjećanje?! -
- i reći: "Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!"
- Tog Dana niko neće kao On mučiti,
- i niko neće kao On u okove okivati!
- A ti, o dušo smirena,
- vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,
- pa uđi među robove Moje,
- i uđi u Džennet Moj!